manirizam (tal. preko njem.). 1. Poseban lik. izraz u razdoblju između visoke renesanse i baroka (od o. 1520/30 do o. 1600). Nasuprot renesansnoj smirenosti, u njemu prevladavaju patos, uznemirenost, koloristički kontrasti, izduženi likovi ekstatičnih fizionomija. Gl. predstavnici: Pontormo, Parmigianino, Tintoretto, Vasari, Cellini. 2. U književnosti, oznaka za barok; odlikuje se protuklas. uporabom baštinjenih oblika i figura te naglašavanjem pojedinosti i ukrasnih metafora (engl. metafizičari, tal. marinisti). 3. Oblici individualno znakovitih stereotipnih pokreta, radnji i izraza; posebni oblici kod prisilnih neuroza i shizofrenije pridonose izgledu i stilu ponašanja bolesnika.