BABIĆ, Ljubo, slikar i povjesničar umjetnosti (Jastrebarsko, 14. VI 1890 — Zagreb, 14. V 1974). Sin Antuna, suca, i Milke, rođ. Kovačić. Nećak književnika Ljube Babića (Ksavera Šandora Gjalskog). Pučku je školu polazio u Podravskoj Slatini, Glini i Jastrebarskom, gimnaziju započeo u Bjelovaru i završio u Zagrebu, gdje se 1906. nastanila obitelj. Istodobno je pohađao privatnu slikarsku školu M. Cl. Crnčića i B. Čikoša Sesije, a 1907/1908. novoosnovanu Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt. Nakon gimnazije upisao se 1908, po očevoj želji, na zagrebački Pravni fakultet, ali ga je napustio. Dobivši Pejačevićevu stipendiju, studirao je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Münchenu (Die Akademie der bildenden Künste) kod Angela Janka 1910/1911. i Franza von Stucka 1911–1913. te u Parizu u Academie de la Grande Chaumière. Uoči I svjetskog rata vratio se u Zagreb. Potkraj ljeta 1914. upoznao je Miroslava Krležu s kojim ga je vezalo dugo prijateljstvo. God. 1915. otvorio je privatnu slikarsku školu u svom atelijeru, Ilica 52. Sljedeće godine postao je nastavnik na Umjetničkoj školi (poslije Akademija likovnih umjetnosti), a 1940. redoviti profesor. Sudjelovao je u osnivanju Društva za podizanje radionica i domova mladim umjetnicima, te je bio njegov predsjednik 1919–1926. God. 1920. osnovao je Teatar marioneta u Zagrebu, a iste je godine putovao po Španjolskoj. Zatim je 1927. postao stalni honorarni scenograf HNK. Od 1928. je dopisni a od 1950. redoviti član JAZU. God. 1930. studirao je organizaciju umjetničkih nastavnih ustanova u Njemačkoj i Švicarskoj te preuzeo umjetničku referadu u časopisu Književnik. Dvije godine poslije (1932) diplomirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1947. bio je direktor Strossmayerove galerije starih majstora JAZU (potkraj ljeta 1951. putovao je u SAD), a 1956. postao je rektor Akademije likovnih umjetnosti. Bio je i glavni urednik Bulletina JAZU, Odjela VII za likovne umjetnosti (od 1957). — Babićevo likovno djelovanje započinje potkraj prvog desetljeća XX st. u doba hrvatske moderne. Više karakterističnih struja toga razdoblja obilježuje njegove rane radove: realističke tendencije izrazite u zagrebačkom likovnom krugu, posebice u Crnčićevu shvaćanju pejzaža (Morska uvala, 1909; Pogled s Plasa, 1910), elementi simbolizma (Iz münchenskog atelijera, 1911; Notturno, oko 1911) te monumentalizam (Ženidba Kraljevića Marka, 1910; Udovice, 1912). Drugo razdoblje karakterizira ekspresionizam, koji traje od I svjetskog rata do sredine 20-ih godina, te intenzivna suradnja s Miroslavom Krležom (Crna zastava, 1916; Golgota, 1916, 1917. i 1919; Portreti Krleže, 1917, 1918. i 1919; Crveni stjegovi, 1919). God. 1916. sudjeluje u osnivanju Hrvatskoga proljetnog salona. Na putovanju po Španjolskoj, kao putne bilješke nastaju 1920. formatom mali, ali dragocjeni Babićevi akvareli. Krajem 1920. radi pod utjecajem »Neue Sachlichkeit« (Hrvatski seljak, 1926; U gostioni, 1927–1928; Ilica 1928, 1928). God. 1928. sudjeluje u formiranju Grupe četvorice (s kojom izlaže u novootvorenom Salonu »Bačić«), a 1929. Grupe trojice, značajne za kulturni život Hrvatske između dva rata. Početkom 30-ih godina redovito sudjeluje na izložbama Grupe trojice djelima u kojima je jasno obilježen kolorizam i tematika krajolika, pretežno iz Dalmacije (Iz Orebića, 1930, 1931, 1933; U baštinama, 1932; Zlarin, 1935), ali i iz srednje Hrvatske (Sa Mrežnice, 1931, 1932). Taj kolorizam gubi intenzitet oko 1933/1934; žar i sočnost boja prelazi postupno u sivosmeđi ton mirnih jesenjih pejzaža (Saldun, 1936; Jesen na Čiovu, 1936; Sa Čiova, 1936). Zasebnu cjelinu toga desetljeća čine zagorski pejzaži nazvani »Moj rodni kraj« u kojima je B. realizirao kompleksne stvaralačke težnje. Slike su građene sintetički, monumentalno, a uvijek poetski i lirski (Proljetni pejzaž – Šestine, 1933; Zagorski pejzaž – novembar, 1937; Rodni kraj – pred večernicu, 1938; Rodni kraj – rano proljeće, 1939). Usporedo s temama krajolika radi mrtve prirode, portrete i ponovno uvodi folklorne teme, koje su se javljale od početka njegova djelovanja. U pejzaž ulaze seljaci, B. ih portretira, studira narodnu nošnju (Rodni kraj – pogreb, 1938; Pred crkvom, 1939). Zaokupljenost pučkim izrazom najintenzivnija je krajem četvrtog desetljeća te u doba II svjetskog rata prelazeći i u poratno razdoblje (Studija šestinske narodne nošnje, 1948). Tada započinje i posljednja faza, u kojoj se B. osjećajem napuštenosti i beznadnosti sve više veže za svoj dom, atelijer, vrt te oni postaju i motivi slika (Kuća, proljeće i ja, 1953; Iz mog vrta, 1956). Najvredniji su neki od njegovih mnogobrojnih pejzaža rađenih pastelom ili kredom (Dubrovnik, 1951; Paklenica, 1961; Krk, 1962; Orebić, 1964; Mrežnica, 1969). Babićev rad u kazalištu traje uz prekide i različit intenzitet više od četrdeset godina (1918–1959). Radio je nacrte za scenu, često i za kostime (gotovo dvije stotine predstava). Najvrednije rezultate postiže 20-ih godina u suradnji s Krležom i Gavellom, kad je opremio prve izvedbe Krležinih drama (Golgota, 1922; Vučjak, 1923; Michelangelo Buonarroti, 1925; Adam i Eva, 1925; Gospoda Glembajevi, 1929; Leda, 1930) i niz drugih predstava, među kojima se ističu inscenacije djela W. Shakespearea (Kralj Rikard III, 1923; Na tri kralja, 1924). U 30-im godinama oprema više od stotinu predstava, pokazuje manje sklonosti eksperimentu, ali zato virtuoznost i zrelost u koncepciji cjeline (Imbrek z nosom K. Baranovića, 1935; Macbeth W. Shakespearea, 1938; Sin domovine A. Cesarca, 1940; Večeras improviziramo L. Pirandella, 1941). Scenografski rad zaključuje inscenacijom prve izvedbe Krležina Areteja, 1959. Radio je i plakate od kojih već rani impresioniraju poimanjem bitnih osobina plakatskog oblikovanja (More – pogled s Plasa, 1910; III dječji dan, 1910), dok plakati za Krležine časopise Plamen (1919) i Književnu republiku (1923) pripadaju najboljim ostvarenjima hrvatskog plakata. Posebnu skupinu čine slovni plakati namijenjeni izložbama 30-ih godina (Grupa trojice i Grupa hrvatskih umjetnika), no i neka figurativna rješenja (Dan hrvatske seljačke kulture, 1939). Zapaženo Babićevo poslijeratno ostvarenje je plakat za izložbu o srednjovjekovnoj umj. naroda Jugoslavije u Parizu 1950. Pluralistički duh moderne prožima i prvu fazu njegova rada na opremi knjiga, tendencijama simbolizma, Jugendstila, monumentalizma (ilustracije za Pjesme S. S. Kranjčevića, 1908; Začuđene svatove E. Kumičića, 1910; Pripovijesti M. Lisičara, 1910; roman U registraturi A. Kovačića, 1911; Antologiju novije srpske lirike B. Popovića, 1911; Hrvatske kraljeve V. Nazora, 1912). Iz vremena plodne suradnje s Krležom datiraju opreme Krležinih djela (Pan, 1917; Pjesme I, 1918; Pjesme II, 1918; Hrvatska rapsodija, 1918. i 1921; Hrvatski bog Mars, 1922; Vučjak, 1923; Vražji otok, 1924), vrlo uspjela naslovna stranica časopisa Plamen (1919) te Cesarčeve Careve kraljevine (1925). Zanimljiva su i rješenja korica u kojima Babić polaže težište na vrstu i odnose slovâ s likovnim prikazom svedenim na minumum (Dunja u kovčegu, 1921. i Božji čovjek, 1924. M. Begovića, Čitanke S. Čajkovca, Računice A. Cuvaja). U tom razdoblju nastaju Nazorovi Hrvatski kraljevi (1931) te slovna rješenja Krležinih časopisa Danas (1934) i Pečat (1939–1940). Poslije II svjetskog rata ponovno se intenzivno bavi opremom knjiga (Djela M. Krleže, 1946–1950; Smrt Smail-age Čengića I. Mažuranića, 1947; Sabrana djela W. Shakespearea, 1947–1960; Hrvatska književna kritika, 1950–1962; Matoševa Sabrana djela, 1953–1955). Posebnu bibliofilsku cjelinu čine uvezi u koži koje je po Babićevim nacrtima izvela Anka Martinić. B. je održao niz javnih predavanja, te postavio i organizirao mnoge izložbe. Već 1919. kao prvi kustos zagrebačke Moderne galerije utemeljuje njezinu prvu postavu, a trideset godina kasnije razrađuje je u petnaest reprezentativnih dvorana prvoga kata Palače Vranicani (1948). Vodio je reorganizaciju, rekonstrukciju i rad na novoj postavi Strossmayerove galerije starih majstora (1947) a pripremao je i postave drugih muzeja (npr. Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku) i izložbi (Izložba jugoslavenske knjige, Leipzig, 1927; Izložba umjetnog obrta, New York, 1939; Izložba srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije, Pariz 1950. i Zagreb 1951). — Babićevo književno djelo obuhvaća mnoga zbivanja i područja likovne kulture. Pisao je povijesne prikaze, eseje, putopise, kritike. Objavio je nekoliko knjiga i tekstove u novinama i časopisima, od kojih su važniji: Hrvatski slikari od impresionizma do danas (Hrvatsko kolo, 1929, 177–193); Dijete i likovni život (Hrvatsko kolo, 1932, 284–293); Hrvatska grafika u XIX stoljeću (Hrvatsko kolo, 1936, 108–119); Leonardo (Hrvatsko kolo, 1940, 217–251); Nekoliko napomena o predavanjima povijesti umjetnosti (Pečat, 1940, III/13–15); Volumen i prostor (Hrvatsko kolo, 1941, 213–229). (Iscrpnija bibliografija u Katalogu izložbe Jelene Uskoković 1975. i Bibliografiji Likovne umjetnosti JLZ-a, knj. 12, Zagreb 1977.) Izlagao je samostalno u Zagrebu (1910, 1913, 1938, 1957, 1960, 1968), Nišu (1963), Varaždinu (1964), Zadru (1964), Osijeku (1965, 1970) i Rijeci (1965). Retrospektivna izložba održana je 1975/1976. u Zagrebu. Sudjelovao je i na većim skupnim izložbama npr. Izložba »Medulića«, Zagreb 1910; Esposizione di Roma, 1911; Četvrta jugoslovenska umetnička izložba, Beograd 1912; Münchener Jahresausstellung, 1912; Izložba Proljetnog salona, Zagreb 1916, 1917, 1922, 1923, Osijek 1917; Exposition des artistes yougoslaves, Pariz 1919; Exposition internationale des arts décoratifs et industriels modernes, Pariz 1925; International Theatre Exhibition, New York 1927; Internacionalna izložba knjiga, Leipzig 1927, Köln 1928; Exposicion Internacional, Barcelona 1929; Exhibition of Yugoslav Sculpture and Painting, London 1930; izložbe Grupe trojice, Zagreb 1930 do 1935, Ljubljana 1933, Sarajevo 1934, Split 1934; izložbe Hrvatskih umjetnika, Zagreb 1936, 1937, 1939, Varaždin 1937, Prag 1937; XXI Espositione Biennale D’Arte Internazionale, Venecija 1938; Pola vijeka jugoslavenskog slikarstva 1900–1950, Zagreb i dr. 1953; 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj, Zagreb 1961; Jugoslovenska grafika 20. veka, Beograd 1965; Treća i Četvrta decenija, Beograd 1967, 1971; Plakat u Hrvatskoj do 1941. godine, Zagreb 1974. (Iscrpnije o izložbama u Katalogu izložbe Jelene Uskoković.) Djela mu se nalaze u zemlji i inozemstvu u posjedu muzeja, galerija i privatnih vlasnika. U povodu 70-godišnjice života odlikovao ga je predsjednik Republike Tito Ordenom zasluga za narod I reda (1960). — Bogatstvo i raznolikost djelovanja likovnog radnika i povjesničara umjetnosti impresionira već kvantitetom, a lako su raspoznatljive i dimenzije njegova udjela u razvitku hrvatske kulture i umjetnosti. Mnogostrukost nije razbila koherenciju opusa jer su svagda prisutna dosljedno provođena načela, od kojih je kao temeljno stalno traženje vlastita izraza, što za njega znači našeg izraza, spoznavši da import nije i ne može biti nikakvo rješenje za umjetničko djelovanje. Promjene u njega nastaju iz autentičnosti situacije, na temelju povijesne nužde, iz uvida u bit problema. Krajolik, središnja tema njegova slikarstva, pobuđuje poseban interes. Njegova »poezija i danas govori više nego mnoge glasne slike tih davnih dana kada se Ljubo probijao sa Crnčićevom paletom od Plasa pa preko Pariza do svog zavičajnog kampanilizma u vinogradima svetojanskim, a pitamo se od tih njegovih motiva, na kraju puta, koji je de Segonzac bolji?« (M. Krleža). U scenografiji B. spaja plastično, arhitektonsko shvaćanje prostora sa slikarskim oblikovanjem scene, čime zrelo i superiorno sintetizira osnovne tendencije teatra XX st. Na tim je postulatima gradio vlastiti izraz, izraz hrvatskog ili još preciznije, zagrebačkog kazališta. Babićev je udio u povijesti hrvatskog plakata kvantitativno i kvalitativno relevantan. To vrijedi i za njegov rad na opremi knjige pri čemu poštuje tekstualni sadržaj i nalazi odgovarajuće likovne forme shvaćajući knjigu kao cjelovit predmet oblikovanja. Napisao je prvu historiju novije hrvatske umjetnosti (Umjetnost kod Hrvata), koju je muzeološki artikulirao postavom Moderne galerije. Taj Babićev rad zajedno s kompleksnim i raznolikim umjetničkim i pedagoškim djelovanjem ima za hrvatsku likovnu kulturu presudno značenje.

BABIĆ, Ljubo, slikar i povjesničar umjetnosti (Jastrebarsko, 14. VI. 1890 - Zagreb, 14. V. 1974). Slikarstvo učio 1908-10. u Zagrebu (M. C. Crnčić, B. Cikoš), a 1910-13. na Umjetničkoj akademiji u Münchenu (F. Stuck); istovremeno je slušao predavanja iz povijesti umjetnosti (diplomirao u Zagrebu 1932) i učio inscenaciju na münchenskom Künstlertheatru. Studij slikarstva nastavio 1913-14. u Parizu (Académie de la grande Chaumière). U Zagrebu je predavao na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (od 1916), bio je profesor i rektor na Akademiji likovnih umjetnosti (do 1961), direktor Strossmayerove galerije starih majstora (od 1947), član JAZU (od 1950) i glavni urednik Bulletina JAZU (od 1957).

Babić je bio svestran likovni stvaralac i pisac (scenograf, kostimograf, grafičar, likovni kritičar, teoretičar, pedagog i muzeolog), ali u prvom redu slikar (»Slikam, dakle jesam«, napisao je Krleža u predgovoru za Babićevu retrospektivnu izložbu 1975). Njegov je slikarski početak povezan s Crnčićevim pejzažizmom (Pogled s Plasa) i Cikoševim simbolizmom (Notturno), a secesijski monumentalizam (Udovice, 1912; Narikače, 1913) s Meštrovićem i programom grupe Medulić, s kojom je izlagao. U ratnom razdoblju slikao je ekspresionistički, simbolizirajući tragiku ratnih zbivanja crnim zastavama i religioznim temama (Crna zastava, 1916; Golgota, 1916. i 1917; Sv. Sebastijan, 1917; Crne zastave, 1918).

U to doba započinje Babićevo druženje s Krležom i njihova intenzivna i dugogodišnja suradnja utemeljena na duhovnoj i umjetničkoj srodnosti. Neke od ekspresionističkih Babićevih slika odraz su utjecaja Krležinih tema (Crveni stjegovi, 1919). Likovno je opremio prvu Krležinu objavljenu knjigu, poemu Pan (1917), zatim Pjesme I i Pjesme II (1918) te Hrvatsku rapsodiju (1918), a za Krležin i Cesarčev časopis Plamen (1919) izradio je naslovnu stranicu i plakat. Portretirao je Krležu 1917, 1918. i 1919, a Belu 1920. K. je Babicu posvetio djelo Michelangelo Buonarroti (1919). Nakon puta po Španjolskoj (1920) i ciklusa izvanrednih akvarela koji su nastali kao putopisne bilješke (Kastiljanski pejzaž, Obala Taja, Corrida), Babić je izradio sugestivan crtež Franje Ljuštine na odru (1922), revolucionara kojemu je K. posvetio svoju novelu Smrt Tome Bakrana, objavivši i Babićev crtež uz novelu i Napomenu o crtežu Lj. Babića (Književna republika, 1924, knj. I, br. 1). Dvadesetih godina Babićev se stil smiruje (Nogomet, 1924), pokazujući realističke tendencije (Hrvatski seljak, 1926) te utjecaj Neue Sachlichkeit (U gostionici, 1927; Ilica, 1928). Od Krležinih djela tada je likovno opremio izdanja: Hrvatska rapsodija (ćir.) 1921; Hrvatski bog Mars (1922), Vučjak (1923) i Vražji otok (1924), a za časopis Književna republika izradio naslovnu stranicu i plakat (1923). God. 1929. Babić sudjeluje u osnivanju Grupe trojice (Babić, Becić, Miše), vrlo značajne u likovnom stvaralaštvu Hrvatske 30-ih godina. Babić je tada slikao kolorističke pejzaže iz Dalmacije (Smokvice kod Vignja, 1930; Iz Orebića, 1930; Kućište, 1931; Zlarin, 1935; Sa Čiova, 1936) i srednje Hrvatske (Sa Mrežnice, 1931), a smirenijim zeleno-smeđim bojama pejzaže iz Hrvatskog zagorja koji su postali pojam Babićeva izraza (Proljetni pejzaž, 1933; Moj rodni kraj, 1936; Pred crkvom, 1939); slikao je portrete i autoportrete (Pred izlogom cvjetame, 1929) i mnogobrojne mrtve prirode, a likovno opremio Krležine časopise Danas (1934) i Pečat (1939) primjenjujući, uglavnom, slovna rješenja kao i na plakatima izložaba Grupe trojice (1930-35). U posljednjem razdoblju (ratnom i poratnom) izrađuje studije narodne nošnje (šestinske, pokupske i dr.), slika pejzaže (Julove grede, 1954) i cvijeće, svoj vrt i atelijer (Oblaci, 1954; Iz mog vrta, 1956); izrađuje likovnu opremu Krležinih djela (Račić i Pan, 1947, Novele, 1948) te sabranih djela Shakespearea i Matoša.

Babićev scenografski rad (1918—59) bio je veoma značajan za hrvatsko kazalište, osobito u vremenu njegove suradnje s režiserom B. Gavellom i Krležom u inscenacijama prvih izvedaba Krležinih drama: Golgota (1922), Vučjak (1923), Michelangelo Buonarroti (1925), Adam i Eva (1925), Gospoda Glembajevi (1929) i Leda (1930). Krležin portret izradio je akvarelom na skici s glavnog pokusa Vučjaka (1923), a svoj bogati scenografski rad završio je inscenacijom Krležina Areteja (1959).

Osnovavši Marionetski teatar 1920. počeo je primjenjivati suvremeniju scenografiju (kubističku stilizaciju za predstavu Fausta 1921), a za operu Peleas i Melisanda C. Debussyja u HNK apstraktne prostorne elemente (1923). Avangardnim rješenjima ističu se inscenacije Shakespeareove drame Richard III (1923) i komedije Na tri kralja (1924). Na međunarodnoj pariškoj izložbi (Exposition internationale des arts décoratifs et industriels) 1925. dobio je

Grand Prix za inscenacije kazališnih djela Shakespearea, Držića (Skup), Gundulića (Dubravka), Goethea (Faust), Kosora (Požar strasti) i Krleže (Vučjak, Golgota, Michelangelo Buonarroti) te drugih. Sjećajući se prvih izvedaba svojih drama K. ističe uspjeh Vučjaka, a za Babica kaže »da je bez sumnje naš najbolji scenograf koji je, u tom smislu, zagrebački teatar digao na najviše svjetske razine«. (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, III, Zagreb 1985).

U suradnji s Krležom, koji je imao nadzor nad svim organizacijskim radovima, postavio je u Parizu 1950. Izložbu srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije (Palais Chaillot). Za Krležu je »oprema njegove pariške izložbe ostala modelom takvih aranžmana najvišeg stila.« Suradnju s Krležom nastavio je 50-ih godina i u Leksikografskom zavodu pisanjem članaka za Enciklopediju likovnih umjetnosti te u funkciji glavnog urednika za ilustracije. Imao je tada bogatu bibliografiju radova u časopisima i više objavljenih knjiga (Hrvatski slikari od irnpresionizma do danas, 1929; Umjetnost kod Hrvata, 1943; Zlatni viek španjolskog slikarstva, 1944; Francusko slikarstvo XX. stoljeća, 1953. i autobiografija Između dva svijeta, 1955).

Svoja zapažanja o slikarstvu Lj. Babica K. je bilježio od 1913. Objavio ih je u zapisima Davni dani, za godine 1916. i 1917 (Davni dani. Zapisi 1914-1921, Zagreb 1956), u Marginalijama uz slike Petra Dobrovića (Savremenik, 1921, 4) i u eseju Kriza u slikarstvu (Književna republika, 1924, knj. II, br. 2). Družeći se s Babićem, K. ga je posjećivao (1919-24) »gotovo svakog dana« u atelijeru (u Ilici, a kasnije i u Rokovu perivoju). Može se pretpostaviti da su razgovori koje su vodili inspirirali Krležu za dijaloge o slikarstvu u Ledi (1930) i u romanu Povratak Filipa Latinovicza (Zagreb 1932). U zapisima Iz davnih dana (Republika, 1967, 7-8) primjećuje da se Babić kozmopolitski, upravo pariški, oslobodio legende i anegdote iz svojih secesijskih slika (Udovice) o kojima je Strzygowski, za izložbe u Beču, napisao panegirik (1913) a K. ih proglasio zabludama ukusa. Primjećuje također njegove macabre-motive s crnim barjacima i dramatski uznemirene golgotske motive ističući njegov dar da izrazi talasanje ljudske mase, poput plime i oseke, i patetičnu slikovitost takve slijepe bujice (Crveni stjegovi). U eseju Kriza u slikarstvu priznaje da je tradicionalna umjetnost mrtva, ali poriče da je »ono što se zove revolucija u slikarstvu« zaista revolucija. Obilazeći berlinske izložbe i galerije prisjeća se Babica i vremena kad je kod nas vladao Kršnjavi, a on se morao odrediti između secesijskog Münchena (Stuck), impresionističkog Pariza i suvremenih evr. apstraktnih kretanja (Kandinski). Prateći njegova nastojanja da ostvari vlastiti izraz, K. zaključuje: »U ovoj vječnoj podvojenosti između stvarnosti i simbola, između ideje i materijalnog oblika, u teškoj borbi za izrazom, u tome golemom nerazmjeru između idejnih zamisli i stvaralačkog potencijala, u znaku ove dugotrajne borbe Babić slika već godinama jednu te istu sliku koja ne bi bila samo odraz nego izraz i ne samo izraz, nego još više od toga: stvarnost sama.«

BIBL. M. K.: Slikar Ljubo Babić, Eseji III, SDMKZ, sv. 20, Zagreb 1963.

M. Pet.