Početna O portalu Upute Kontakt

LZMK
Portal znanja LZMK

LZMK
Portal znanja LZMK


barok (franc. iz port.), stil u eur. lik. umjetnostima, glazbi i književnosti od kraja 16. do sred. 18. st. proistekao iz renesanse i manirizma, prelazi o. 1720. u rokoko. 1. Gl. značajke u lik. umjetnostima su razigranost masa, veličajnost, naglašeni iluzionizam i povezivanje arhitekture, skulpture i slikarstva. Javio se u Italiji (G. L. Bernini, F. Borromini), a njegovo širenje podudara se s intenzivnom izgradnjom koju su pokrenuli protureformacija i apsolutistički vladari. U crkv. arhitekturi prevladava centralni tlocrt (Italija, Njemačka), u vladarskim rezidencijama i palačama stroga simetrija građevine i parkova (Versailles); u urbanizmu radijalni raspored ulica. U svom punom sjaju barokni duh očituje se u raskošnom unutarnjem ukrašavanju građevina zidnim slikama, kipovima, pokućstvom i skupocjenim materijalima (ogledala, mramor). U skulpturi dominiraju razigrani pokreti i naturalizam (G. L. Bernini, P. Puget); u slikarstvu su karakteristične jarke boje, snažni svjetlosni kontrasti i iluzija dubokog prostora. Prevladavaju sakralne i mitol. teme u kojima se prepleću religiozni zanos i senzualizam (G. B. Tiepolo, P. P. Rubens). Pejzaž i mrtva priroda postaju samostalne slikarske teme (Rembrandt i J. B. Chardin). – U Hrvatskoj značajni arhit. spomenici: crkve sv. Katarine u Zagrebu, sv. Marije u Varaždinu, sv. Marije Snježne u Belcu, sv. Marije Jeruzalemske u Trškom vrhu, sv. Marije u Lepoglavi, katedrala, isusovačka crkva i sv. Vlaho u Dubrovniku; dvorci u Bistri, Brezovici, Daruvaru, Virovitici, Vukovaru; palače Oršić–Rauch u Zagrebu, Patačić u Varaždinu. Rade kipari A. Fabijanić, T. Jurjević; slikari I. Ranger, T. Kokolja, M. Capogrosso. 2. Razdoblje b. u glazbi započinje potkraj 16. st. u Italiji odakle se širi po Europi. Nasuprot renesansnom višeglasnom načelu tal. skladatelji razvijaju monodiju, tj. jednoglasje uz akordičku pratnju, ostvarenu u obliku → generalbasa. A na načelu monodijskog, solističkog, izražajnog pjevanja stvaraju se gl. oblici barokne glazbe: opera, oratorij, kantata. U instrumentalnoj se glazbi prema načelu koncertiranja, tj. suprotstavljanja, oblikuju concerto grosso, solistički koncert, sonata i suita. Gl. predstavnici: G. Caccini, C. Monteverdi, A. Corelli, A. i D. Scarlatti, A. Vivaldi, H. Schütz, G. Ph. Telemann, G. F. Händel, J. S. Bach, J. B. Lully, F. Couperin, J. Ph. Rameau, H. Purcell; u Hrvatskoj I. Lukačić, V. Jelić, T. Cechini, D. I. Šibenčanin. 3. U književnosti se javio potkraj 16. st. u Španjolskoj; predstavnici: Calderón de la Barca i Lope de Vega; elementi su u tal. manirizmu, u njem. novolatinistâ te u dubrovačkih pjesnika (I. Gundulić, I. Bunić, J. Palmotić). Označuje ga napetost između ant. forme i kršć. sadržaja, izražajna bizarnost, višeslojnost simboličkih značenja te metaforička aparatura koja služi predstavljanju nadzemaljskog u zemaljskom. B. se izgubio s pojavom racionalizma u 18. st.


članak preuzet iz Hrvatskog obiteljskog leksikona, izdanje 2005.

barok (tal. barocco, iz port. barroco: biser nepravilna, pakuglasta oblika; vrsta srednjovj. silogizma), ...

Krležijana


Hrvatski biografski leksikon

Medicinski leksikon


Istarska enciklopedija

Filmski leksikon


Nogometni leksikon

Hrvatski obiteljski leksikon



© LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA 2009. - 2018.