BOSANAC, Franjo (Franciscus Bossinensis), skladatelj (?, oko 1480–90 — ?). Po latiniziranom prezimenu ili nadimku, kojim se potpisao na objavljenim djelima, zaključuje se da je rođen u Bosni, što je prihvatila većina stranih i naših muzikologa (A. Prosnitz, G. Reese, D. Plamenac, A. Vidaković, J. Andreis i dr.). Oskudne podatke o njegovu životu moguće je crpsti jedino iz predgovora i posvetnog soneta kojima je popratio izdanja svojih djela; tiskanih u dvije knjige istoga naslova Tenori e contrabassi intabulati col sopran in canto figurato per cantar e sonar col lauto. Obje je knjige tiskao glasoviti mletački nakladnik Ottaviano Petrucci, prvu (Libro Primo) u Veneciji 1509, drugu (Libro Secundo) u svojoj tiskari u Fossombroneu, 1511. Iz tih izdanja izlazi da je B. u doba njihova objavljivanja, tj. početkom XVI st., živio u Veneciji. Stvarao ih je, kako naznačuje u posvetnom sonetu, u »nježnim godinama«, što upućuje na zaključak da je rođen potkraj XV st., vjerojatno oko 1480–90. Posvetni sonet uputio je svojemu zaštitniku, protonotaru i prvaku crkve Sv. Marka Girolamu Barbadigu. Još uvijek nije riješeno značenje triju slova B. M. F. kojima je potpisao sonete; prema mišljenju J. Andreisa mogla bi značiti: Bossinensis Magister Franciscus; D. Plamenac pak pretpostavlja da je B. mogao biti bosanski franjevac ili možda dvorski glazbenik kojega bosanskog kralja. U uvodniku obiju knjiga navedene su upute za dešifriranje sustava tabulature kojom je B. zabilježio instrumentalne dionice. Glavni sadržaj djela čine obradbe većeg broja frottola – u to doba popularnih višeglasnih pjesama poznatih talijanskih skladatelja (M. Cara, B. Tromboncino i dr.) te anonimnih autora (možda i samog Bosanca), kojima B. daje novo obličje popijevke za glas i lutnju. Uz frottole u svakoj je knjizi objavljen manji broj instrumentalnih skladbi – ricercara za lutnju, koji su nedvojbeno izvorne Bosančeve tvorevine. Prva knjiga sadržava 70 frottola i 26 ricercara, a druga 56 frottola i 20 ricercara. Frottole je B. obradio pretežito po modelima koje je preuzeo iz Petruccijevih zbirki objavljivanih od 1504. do 1511. Njihovu prvotno četveroglasnu građu obradio je na taj način da je najvišu, vokalnu dionicu, zapisanu menzuralnom notacijom, povjerio solo-glasu, dodavši joj tekst (na talijanskom); altovu je dionicu kao nebitnu posve izostavio a tenorovu i basovu preradio, tj . intabulirao u instrumentalnu dionicu za lutnju. Nadasve je važno kako je pri tome nastojao pomoću raznovrsnih ukrasa (diminucija, pasaža i sl.) prilagoditi svoje obradbe izrazito instrumentalnom muziciranju. Ricercare je skladao sâm, zamislivši ih kao predigre, ali često i kao međuigre ili završnice frottola, već prema pobližoj oznaci (»secondo l'ordine de le littere sottoscripte«). Međutim njih je mnogo manje od frottola jer je B. katkad jedan te isti ricercar namijenio većem broju frottola. Po građi su to skladbe izrazito improvizacijskog značaja, a zasnivaju se na izmjenjivanju akorda i pasaža te kraćih ulomaka motivičke imitacije. Mjestimice se javlja i posebna instrumentalna figuracija u kojoj se naziru začeci buduće instrumentalne etide. U Bosančevu su djelu već izražene nove težnje koje su se pojavile u evropskoj glazbi njegova doba. Obradbama frottola za jednoglasje i instrument B. pripravlja razvoj ranobarokne monodije a instrumentalnim ricercarima, koji se ubrajaju među prve tiskane skladbe te vrste, pridonosi oblikovanju samostalne instrumentalne glazbe. Stoga se njegovim zbirkama, iako su nepretenciozna opsega i sadržaja, pridaje kao vjesnicima nove prakse posebno povijesno značenje ne samo u okviru hrvatske glazbene kulture već u evropskim razmjerima.