»GROBNICA U ,GUNDULIĆʻ HOTELU«, pamflet objavljen u Plamenu, 1919, 12, o događajima na glavnoj skupštini Društva hrvatskih književnika, održanoj 7. VI. 1919. Krležin gnjev ima dva povoda: prvu godišnju skupštinu Društva nakon rata - na kojoj je 6. VI. 1918. napravio skandal revoltiran što »nakon četiri godine svjetskog klanja (...) hrvatski književnici nisu imali ništa da kažu«, te sudbinu pisma kojim je Uredništvo Plamena pozvalo to Društvo da »digne protest protiv ugnjetavanja štampe«, osobito zbog cenzorskoga gušenja umj. sloboda u njihovu časopisu.

U tom izuzetno oštrome polemičkom tekstu Krleža članove Društva naziva »kosturima«, a mjesto njihova sastajanja »salonskom grobnicom«. Ironično analizira gluposti i trivijalnosti kojima se bavila prva skupština, pa kaže da je »planuo balkanski« govoreći im kao »internacionalni socijalist« o svome shvaćanju uloge hrv. pisca, kao i da je skupština prešla preko toga. Poziv Plamena bio je neizravno prisutan na drugoj skupštini. Štoviše, Jugoslavenska njiva tumači Izjavu koja je o slobodi stvaralaštva na njoj, bez rasprave, pročitana - kao »odaziv pozivu redakcije ,Plamenaʻ«. U tom načelnom, uopćenom spisu K., međutim, prepoznaje protest DHK »protiv cenzure u Rusiji« umjesto suprotstavljanja domaćim policijskim strahotama. »Nikada nije veća laž napisana« - gnjevno replicira, naslućujući u Izjavi stil svoga aktualnog oponenta D. Prohaske. Samoj skupštinskoj raspravi o »književnoj mobilizaciji« za jedan jezik i jednu književnost K. se ruga. Govori o nedostatku knjiž. ukusa i amoralnosti uvodničara N. Andrića, cijelu raspravu o uvođenju ekavice smatra »smiješnom« (jer glupo je inzistirati na nečemu što su ponajbolji hrv. pisci već prihvatili), a njezine motive konjunkturnom rabotom. Tekst prožima paroksistički duh Krležinih ranih polemika: povezuje »salonsku grobnicu« (u hotelu »Gundulić«!) s mitovima hrvatske tradicije (hrvatske književne laži) koje u to doba negira, uzimajući »kosture« kojima se bavi njezinim dijelom i obećavajući im, ironično, nekrolog, shvate li kako je vrijeme da »kao posve suvišni legnu u kriptu«.

U istom broju Plamena na skupštinu i pisanje Jugoslavenske njive reagirao je i M. Radošević, a Prohaskinim odgovorom nastavit će se polemika o Plamenu.