GAZAROVIĆ, Marin (De Gazzaris, Gazzari), pjesnik (Hvar, o. 1575 — Hvar, 1638). Potječe iz obitelji hvarskih plemića. Početno obrazovanje dobio je od strica Nikole, kanonika i pjesnika. God. 1593. izabran je za učitelja u školi hvarske komune. Upravljao je posjedima na Hvaru i Visu, a 1623. boravi u Veneciji, gdje je nastojao pribaviti dopuštenje za otvaranje ženskih samostana sv. Ivana i sv. Antuna u Hvaru te dao tiskati svoja djela Murata gusara i Ljubicu. Obavljao je dužnost defenzora hvarske komune 1624–25, a 1625. sagradio je na Gojavi u Hvaru kulu kako bi oslobodio sina Ivana neke kazne, o čemu svjedoči i natpis na građevini. Gazarovićevo »razgovaranje morsko« Murat gusar prijevod je djela Il corsaro Arimante (1610) L. Aleardija. Riječ je o »morskoj pastorali« složenih ljubavnih zapleta, žanru kojeg je utemeljio A. Ongaro svojim Alceom (1581). Aleardijevo je djelo doživjelo tri izdanja u četiri godine, a G. je vjerojatno posegnuo za njim zato jer se radnja odigrava na Visu. Imena Aleardijevih likova G. je ponašio, ali se uglavnom tekstovno držao izvornika. Njegov verso sciolto, neustaljeni metar s povremenim rimama, koji je u predgovoru G. hvalio i pretpostavio domaćem običaju forsiranja rime, preveo je različitim stihovima: najviše osmercima i dvostrukorimovanim dvanaestercima, ali ima i deseteraca, jedanaesteraca i trinaesteraca. Od Gazarovićeve pastorale Ljubice, koju je posvetio Dubrovčanima, sačuvalo se samo osam stranica (desetina ukupnog teksta), što ne dopušta pouzdanije pretpostavke o eventualnom izvoru i kompoziciji. Sačuvani fragment otkriva barokni stil i burleskne elemente u makaronskom govoru (mješavini mletačkog i domaćeg jezika) mletačkog trgovca Keka. U krnjem primjerku Ljubice sačuvano je i 37 samostalnih pjesama, zbog kojih se Gazaroviću pridaje epitet »zakašnjelog petrarkiste« (H. Morović). Tu su četiri »meusritke« ili intermediji za Murata gusara, zatim desetak prigodnih pjesama, nekoliko pjesama u duhu pučkih popijevki, prijevod jednog Petrarkina soneta te originalne pjesme u duhu petrarkističke poetike. G. je napisao i četiri crkvena prikazanja, koja su do 1893. ostala u rukopisu. Za Prikazanje slavnoga uskrsnutja Isukrstova tek je P. Kolendić (1956) ustvrdio Gazarovićevo autorstvo. Riječ je o prikazanju uskršnjeg ciklusa u tri čina. A. Leskien, za njim M. Valjavec i drugi hrvatski književni povjesničari isticali su sličnost tog prikazanja s talijanskim Rappresentazione della resurrezione di Gesù Cristo, koji je 1872. tiskao A. D’Ancona, dok je J. Roić konstatirao da je hvarsko prikazanje nezavisno od talijanskoga. Preostala tri Gazarovićeva prikazanja obrađuju hagiografsku tematiku. Prikazanje sv. Beatrice, Faustina i Simplicija bratje govori o mučeničkoj smrti troje svetih ljudi iz ranokršćanskih vremena, slijedeći pripovjednu građu iz Zlatne legende odnosno iz Acta Sanctorum. Sličnu temu i izvore slijedi i Prikazanje života i muke svetih Ciprijana i Justine (1631). P. Stevanović je ustvrdio da se autor nije poslužio tekstom iz latinske Zlatne legende (Legenda aurea), već talijanskom preradbom iste legende u djelu Domenica Cavalce Le vite de’Santi padri volgarizzate. Skazanje života svete Guljelme, kraljice ugarske s temom nepravedno progonjene žene proširena je preradba prikazanja Antonije Pulci, talijanske pjesnikinje iz XVI. st. Gazarovićeva proširenja u pravilu pojačavaju moralnu tendenciju djela. Ona je karakteristična i za ostala njegova prikazanja, a nositelji moraliziranja su često fabularno nefunkcionalni likovi, te u dramski govor umetnute sentencije. U usporedbi s ranim hrvatskim prikazanjima, karakteriziraju ih i relativno oskudne didaskalije, unošenje svjetovnih motiva, dinamična fabularna struktura i metričko šarenilo. Na obiteljskom ljetnikovcu u Kutu (Vis) sam je isklesao grb. Prikazanje života i muke svetih Ciprijana i Justine scenski je obradio B. Violić 1963. u Dubrovniku, a skraćenu verziju Murata gusara M. Carić 1971. u Hvaru.