Labin, grad na ist. obali Istre (45°6′N; 14°7′E; 320m nadm. vis.); 7904st. (2001); središte → Labinštine. Sastoji se od starijega naselja, smještenoga na dominantnoj uzvisini, udaljenoj oko 2km od morske obale, te od novoga dijela, smještenog u podnožju staroga Labina, nastaloga razvojem rudarstva (→ Podlabin). Na državnoj je prometnici Rijeka–Pula (D 21).
Prvi tragovi života sežu u prapovijest, kada je na mjestu staroga Labina postojala brončanodobna gradina. U I. tisućljeću pr. Kr. tu žive Liburni. Dolaskom rim. vlasti Labin (Alvona) postaje municipijem s rim. pravom, a građani su upisani u Claudia tribu (rod Klaudijevaca). Iz toga su doba mnogobrojni nadgrobni spomenici i zavjetni žrtvenici, od kojih je jedan posvećen domaćoj božici Sentoni. Grad je dio provincije Dalmacije te manje administrativne i teritorijalne jedinice Liburnije. Nakon 476. mijenja niz vladara (Istočni Goti, Bizant, Langobardi). Uz VI. i VII.st. zabilježene su prve vijesti o upadima Slavena. Dolaskom franačke vlasti (788) nastupaju mirnija vremena, intenzivnije se uvodi feudalni sustav, a u ist. se Istru organizirano naseljavaju hrv. plemena. God. 804. predstavnici Labina prisutni su na Rižanskoj skupštini. Prema Konstantinu Porfirogenetu, granica hrv. države sred. X.st. dopirala je do grada Labina. Na vlast 1208. dolaze akvilejski patrijarsi, a parijarh Bertrand 1341. potvrđuje gradski statut. Iz njega se saznaje da gradom upravljaju gastald i gradsko vijeće. God. 1420. dolazi pod vlast Mletačke Republike. Gradom upravljaju podestat, dva suca i gradsko vijeće. U Labinu je 1520. rođen → M. Vlačić Ilirik. Uz mlet. upravu vezane su prve vijesti o rudarenju. Nakon Venecije na vlasti se izmjenjuju prva austr. uprava (1797–1804) i franc. uprava (1805–13), obje prekratke da bi utjecale na razvitak. Druga austr. uprava (1813–1918) bila je uspješnija: L. i okolica naglo se razvijaju, intenzivira se rudarska proizvodnja, izgrađuju se manja rudarska naselja u okolici (Krapan, Vinež i Štrmac), grade se ceste, škole, bolnice. Dolazi do prvih nezadovoljstava među radnicima, koja su kulminirala prvim štrajkovima rudara. Tal. uprava (1918–43) dodatno je osuvremenila L. i Labinštinu, ali i provodila politiku odnarođivanja Hrvata. Italija je na Labinštini našla sirovine kojima je oskudijevala: ugljen, lapor (cement) i boksit. U rudnicima je bilo više od 10000 zaposlenih, godišnja proizvodnja ugljena premašivala je 1000000t, gradila su se nova naselja (Raša, Podlabin). Meliorirane su doline rijeke Raše i Krapanske doline, isušeno je Čepićko jezero, grade se luke za utovar ugljena i boksita i dr. Unatoč gosp. procvatu, broj štrajkova i nezadovoljnih radnika povećava se, te se razvijaju revol. ideje (→ Labinska republika). Izbijanjem II.svj. rata, a pogotovo nakon 1943. i kapitulacije Italije, antifaš. pokret jača, te se velik dio stanovništva priključuje partizanskom pokretu. U NOB-u je poginulo više od 1300 Labinjana. Nakon II. svj. rata gosp. razvoj općine zasnivao se na eksploataciji ugljena, boksita i lapora. Zbog krize i reformi u gospodarstvu 1960-ih broj se zaposlenih smanjuje, a razvijaju se nove gosp. djelatnosti. God. 1971. osniva se poduzeće Labinprogres, kao nadomjestak za smanjenu djelatnost ugljenokopa i razvoj privrede. Sred. 1970-ih Labinština je najveće gradilište u Hrvatskoj: podignuto je šest tvornica, no gotovo sve su ugašene stečajnim postupcima na poč. 1990-ih.
Stari L. tipičan je istar. grad akropolskoga tipa. Današnji izgled poprima u razdoblju od XVI. do XVIII.st. Srednjovj. grad je u početku okružen zidinama iz XIV.st. (četvrt Gorica), a u XVI.st. okružuje se novim zidinama (četvrt Dolica). Grad se ponovno širi u XVIII. i XIX.st., kada se gradske zidine pretvaraju u stambene zgrade i palače, a izvan zidina se postupno uobličuje nova četvrt uz gl. gradski trg (Crć ili Borgo). Stari L. obiluje kult. spomeničkom baštinom. Najstarije su građevine ostatci crkve sv. Justa iz IX.st. te ostatci župne crkve iz XI.st. Urbano tkivo obiluje renesansnim i baroknim patricijskim palačama. Glasovite su renesansna palača obitelji → Scampicchio iz XV.st. te pretorska palača iz 1555. s renesansnim biforama. U XVII.st. grade se barokne palače Franković-Vlačić, Manzini i Negri, a osobito se ističe palača obitelji Battiala-Lazzarini iz XVIII.st., jedna od najočuvanijih i najreprezentativnijih baroknih palača u Istri. Gradsko kazalište izgrađeno je 1843., a nastalo je pregradnjom fontika za žito iz 1539. Župna crkva sv. Marije današnji oblik poprima u XIV.st., a tijekom XVI. i XVII.st. pregrađuje se i proširuje. Zvonik je izgrađen 1623. Između župne crkve i palače Battiala-Lazzarini nalazi se manja kapela iz XVIII.st., posvećena sv. Stjepanu, s jednim od najljepših i najraskošnijih baroknih crkv. pročelja u Istri. Unutar gradskih zidina nalazi se i kapela sv. Marije od Karmela iz 1615. U gradu se još ističu gradska vrata sv. Flora iz 1646. Gl. trgom dominira lođa iz XVII.st., te gradska palača izgrađena 1900. Izvan zidina smještene su tri manje crkve: sv. Marije Magdalene iz XIV.st., sv. Antuna i sv. Marije od Zdravlja iz XV.st., s vrlo vrijednim slikama → A. Moreschia. Stari grad u današnje je vrijeme poznat kao grad umjetnikâ (→ Labinski atelieri). Narodni muzej Labinštine ima bogatu arheol., etnografsku i kulturnopov. zbirku. U Labinu se održavaju Mediteranski kiparski simpozij (Dubrova, od 1970; s parkom skulptura), te manifestacija Kulturno ljeto, s priredbama klas. glazbe. Nakon zatvaranja ugljenokopa napuštena rudarska okna valoriziraju se kao turist. atrakcija.
LIT.: B. Fučić, Izvještaj o putu po Istri (Labinski kotar i Kras), Ljetopis JAZU, 1953, 57; H. Stemberger, Labinska povijesna kronika, Labin 1983; R. Licul, Bibliografija o Labinštini, Labin 1989.
V. Kos