BARBARA CELJSKA, kraljica i carica (?, 1392 — Melnik u Češkoj, 11. VII 1451). Kći Hermana II Celjskog i grofice Ane von Schaunberg, Barbara se već 1406. spominje kao žena kralja Žigmunda i hrvatsko-ugarska kraljica, iako je njihov brak sklopljen tek 1408. Žigmund ju je uskoro uveo u državne poslove, pa ga je tako u vladanju zamjenjivala za njegovih izbivanja iz Ugarske (1412–1414. i 1416–1418). Za njemačku kraljicu okrunjena je 1414. God. 1419. žestoko se sukobila sa Žigmundom, koji je nju i njihovu kćer Elizabetu prognao na više od godine dana. Nakon pomirbe, Barbara od 1420. nosi naslov češke kraljice, od 1433. carice, a 1437. okrunjena je za češku kraljicu. Kako bi sebi osigurala vlast, odupirala se prijestolonasljedstvu Albrehta (Alberta) Habsburgovca, pa je još za života Žigmund zapovjedio da se zatvori. Novi kralj Albreht zatočio ju je u Bratislavi. Nakon svog oslobođenja i unatoč prividnoj pomirbi s kraljem, svojim zetom, Barbara je pobjegla u Poljsku da kao protukralja u Češkoj podupre mladoga Kazimira Jagelovića. U Češku se vratila nakon Albrehtove smrti i nastanila u Melniku, gdje je umrla od kuge. Dok je njezin suvremenik Enea Silvio Piccolomini (poslije papa Pio II) žigosao njezin život kao razuzdan i poročan, ne mogu se previdjeti i druge osobine te žene izvanredne ljepote. Barbara je u svom, doduše spletkarskom, političkom djelovanju pokazivala oštroumnost i političko umijeće. — U hrvatskim narodnim pričama sačuvao se spomen na Barbaru kao »crnu kraljicu« jer je nosila crnu haljinu i neko vrijeme boravila na Kalniku i Medvedgradu. U svojoj povjestici Zmijska kraljica A. Šenoa spojio je turopoljsku predaju o »crnoj kraljici« s motivom remetske priče o ivanjskomu zmijskom sastanku.